Nasilja na internetu sve je više, a u okruženju virtualne komunikacije na prvi se pogled čini da zakon, tehnologija, škole i roditelji mogu učiniti vrlo malo kako bi ga zaustavili. Djeci je dostupnije sve više moćnih tehničkih sredstava, a odrasli, nažalost, najčešće nisu svjesni opasnosti koje tehnologija nosi sa sobom. Često ne kontroliraju što djeca rade različitim tehničkim pomagalima (što pišu u porukama, što slikaju mobitelima i sl.) zato što ili nemaju vremena ili ih je strah da ne naruše privatnost vlastite djece. Mnogi roditelji se i zbog vlastitog neznanja i neiskustva u elektroničkom području osjećaju nesigurnima i nemoćnima da uopće pokrenu pitanje pravilna korištenja. Često se osjećaju prilično bespomoćnima, jer ne znaju što učiniti.

Za razliku od toga, svaki roditelj zna kako naučiti dijete da prijeđe prometnu ulicu. Kad su djeca premala da bi prepoznala opasnost i nemaju vještine da sigurno svladaju prelazak ulice, čuvamo ih na sigurnim mjestima i dopuštamo im da se približe prometnoj ulici samo kad ih odrasla osoba drži za ruku. Govorimo im o opasnostima i učimo ih vještinama nužnima da bi se one izbjegle. Ističemo važnost donošenja sigurnih odluka. Postupno im dopuštamo više slobode, ali pazimo na bilo kakvo opasno ponašanje. Ako se dogodi opasno ponašanje, koristimo to kao primjer u učenju kako bismo djecu naučili vještinama nužnima da bi ih se izbjeglo. Kad su djeca dovoljno stara i kad pokažu razumijevanje u donošenju ispravnih odluka, dopuštamo im da sama prijeđu ulicu.

Istu strategiju možemo upotrijebiti kako bismo pomogli djeci da steknu znanja, vještine i motivaciju vezane uz korištenje virtualnih oblika komunikacije na siguran i odgovoran način. Kako bi mladi ljudi stekli neovisnost u uporabi  interneta, trebaju razviti strategije koje im omogućuju prepoznavanje mogućih opasnosti, te steći praktične vještine kako bi se mogli nositi s opasnim ili zavodljivim situacijama koje donosi internet. Edukacija, razgovor i nadgledanje djece od neprocjenjive su važnosti za razvijanje prikladna ponašanja.

Što mogu napraviti roditelji kako bi pripremili djecu i mlade da budu sigurni u virtualnom okruženju?

Uz edukaciju postoje i drugi alati u službi sigurnosti, poput softverskih rješenja. No ipak, razni kompjutorski programi zaštite koji filtriraju i blokiraju neprikladne Internet poruke, ne pružaju dugotrajno rješenje. Potrebno je razviti mehanizme za filtriranje i blokiranje unutar ponašanja djece kako bi izgradili učinkovite strategije donošenja odluka i razvili kritičku medijsku pismenost.

Važno je kod djece razvijati osobnu odgovornost za ispravno i pogrešno (dobro i loše), i promijeniti uvjerenje kako je neko ponašanje “ispravno i pogrešno” samo kad se može otkriti ili kazniti. Disciplina koja se temelji samo na otkrivanju i kažnjavanju neće biti učinkovita bez primjerene edukacije i senzibilizacije o tome koje sve posljedice po žrtvu može imati cyberbullying. Djecu i mlade treba educirati o učinkovitim strategijama pretraživanja i naučiti ih kako da brzo napuste neprikladne internetske stranice. Dio tog procesa razvoja odgovornosti odnosi se i na upozoravanje kako anonimnost virtualnog prostora ne znači da je taj prostor bezopasan (ne podrazumijeva da ne može imati žrtve). Djeca i mladi moraju postati svjesni kakve posljedice može imati njihovo ponašanje na internetu.

Dobro je poticati adolescente da govore o svojim iskustvima ili iskustvima svojih prijatelja. U većini slučajeva, kad se razotkrije prava žrtva, prestaje negativno ponašanje. Uza sve navedeno, iznimno je važno istaknuti kako su i distribucija i prosljeđivanje nasilne, uvredljive, ponižavajuće poruke jednako loši i mogu imati jednako teške posljedice kao i ponašanje osobe koja je začetnik poruke.

Nadalje, jako je važna uključenost odraslih u virtualni svijet. S djecom pretražujte zanimljivosti na internetskim stranicama. Podaci otkrivaju da većina mladih sama gleda televiziju i ide na internet. Postavite računala na otvorenim, lako vidljivim mjestima. Roditelji bi trebali promatrati aktivnost djece na internetu, davati im posebne zadatke te razgovarati o dobrim i lošim informacijama koje postoje u virtualnom prostoru. Dok god je to moguće, dobro je nadgledati pristup internetu, sve dok se ne pokaže kako su djeca i mladi spremni suočiti se s opasnostima koje prijete u tom okruženju te prikladno reagirati i zaštititi se.

Uz to, pružite mladima mogućnost korištenja virtualnih medija za promoviranje vlastitih pozitivnih poruka. Primjerice, možda bi mogli kreirati nenasilnu internetsku stranicu.

Općenito, djeca i mladi trebali bi naučiti strategije koje ih osposobljavaju da donose sigurne i odgovorne odluke pri korištenju cyber komunikacij.

Kratki savjeti za roditelje

Pronađite vremena za djecu. Nemojte koristiti računalo i Internet umjesto dadilje.

Naučite više o računalima tako da možete razgovarati s djecom o njima zanimljivim temama.

Ograničite korištenje računala na jedan ili dva sata dnevno (dobro je uvesti jasna pravila, primjerice nema računala prije škole, prije spavanja, za vrijeme obroka ili prije nego što je napravljena zadaća).

Razgovarajte s djetetom o opasnostima interneta i poučite ga da ne daje osobne podatke ni fotografije na internetu te da ne dogovara susrete s nepoznatim ljudima. Ako se dijete jako želi susresti s osobom koju je upoznalo preko interneta, onda to mora biti na javnom mjestu i u prisutnosti roditelja.

Stavite računalo u dnevni boravak, ne u dječju sobu. Tako možete nadgledati djecu dok su na internetu i vidjeti koje stranice posjećuju.

Pazite da vaše dijete ne provodi previše vremena ispred računala.

Potičite korištenje računala kao oruđa za učenje i druženje, a ne isključivo za zabavu (npr. igrice).

Upoznajte njihove internetske prijatelje onoliko koliko poznajete i ostale prijatelje.

Naglasite svojoj djeci kako oni nisu krivi ako su žrtve virtualnog nasilja. Recite da im nećete zbog toga oduzeti pravo na korištenje računala – to je glavni razlog što djeca ne govore odraslima kad su žrtve nasilja na internetu.

Ako roditelji doznaju da im je dijete žrtva nasilja preko interneta, trebaju poduzeti sljedeće:

-poučiti dijete da ne odgovara na nasilne, prijeteće ili na bilo kakav način sumnjive poruke,

-ne brisati poruke ili slike, jer mogu poslužiti kao dokaz,

-pokušati otkriti identitet nasilnika kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere za sprječavanje nasilja,

-kontaktirati internet providera,

-kontaktirati školu,

-ako je identitet nasilnika poznat, pokušati kontaktirati njegove roditelje (jer postoji velika vjerojatnost da oni ne znaju kako se njihovo dijete nasilno ponaša),

-kontaktirati policiju ako poruke preko interneta sadrže prijetnje nasiljem, uhođenje, napastovanje, dječju pornografiju i sl.

Najčešće se roditelji ne ustručavaju preuzeti odgovornost za ponašanje svoje djece u igri, školi ili u kući nekog drugog. Ne mora biti drukčije ni kad je riječ o onome što se događa posredstvom moderne tehnologije. Roditelji trebaju razgovarati sa svojom djecom o kompjutorskoj etici, dogovoriti pravila ponašanja na internetu i, kao najvažnije, definirati posljedice kršenja tih pravila. Trebaju poučiti djecu da nikad ne pokazuju svoje lozinke ili da se ne svađaju i ne ponašaju nasilno na internetu.

ZAPAMTITE!

Vaša djeca mogu znati više od vas o tehnologiji, ali vi znate više o životu. Dopušteno vam je postaviti pravila i tražiti njihovo poštivanje. Vi ste još uvijek roditelj!

Informirajte se i o programima koji filtriraju web stranice za koje ne želite da budu dostupne vašem djetetu. Većina tih programa mogu se kupiti preko interneta, a neki su i besplatni. Neki internet preglednici (Internet Explorer) imaju ugrađene filtre koji se mogu uključiti kako ne bi dopuštali pristup stranicama određena sadržaja. Najčešće korišteni filtri su ContentProtect, CYBERsitter i NetNanny.

Programi za filtriranje koristan su alat za roditelje kako bi mogli usmjeriti pažnju svoje djece na poučne i primjerene sadržaje umjesto nepoželjnih. Ni takvi programi, međutim, nisu savršeni te ih treba koristiti samo kao pomoćno sredstvo. Najbolji filtar ipak su vaša prisutnost, nadzor i podrška.