SVIJET PO MOM

Piše: LUCIJA TRKOVIĆ, 5.r.

U svijetu odraslih postoje riječi vesele, lijepe i sretne. Ali postoje i riječi tužne, tumorne, teške kao kamen. U mom svijet ne bi bilo rata, nasilja, svađa, tučnjave. Sva bi djeca bila sretna i zadovoljna.  Na njihovim licima vidio bi se samo sretan pogled i osmijeh. Po cijeli dan bi se orila dječja pjesma , smijeh i veseli glasovi.

U školi bi predmeti bili sasvim drugačiji. Učilo bi se voziti bicikl, rolati se, plesati, pjevati, crtati. Nitko ne bi dobio jedinicu pa bi svi rado išli u školu. Popodneva bismo provodili u šetnji, druženju i igranju s sroditeljima. Zajedno bismo pravili šatore i logore. Sva bi djeca živjela s mamama i tatama. Mame ne bi  radile, bile bi sa svojom djecom. Tate ne bi kasno dolazili doma i vikali.

Nijedno dijete ne bi bilo samo, uz računalo, nego vani na igralištu i u praku. Televiziju ne bismo gledali jer smo stalno u igri i druženju. Nitko ne bi bacao smeće i priroda bi bila čista.Tko prekrši, morao bi zasaditit jedno stablo. Umjesto betona, zelena trava , cvijeće i parkovi.

U mom svijetu ne bi bilo tuge, osamljenostim, djece bez roditelja, a zabranila bih riječi glad, siromaštvo i bolest. Bio bi to predivan ružičasti svijet.

Dobro došli u moj svijet!