"Čuj, draga majko, krik mojega očaja.
Čuj, dragi oče, krik mojega očaja.
Glad je došla:
Djeca i odrasli popadali su poput jesenskog lišća.
Svu tu patnju smo vidjeli,
Ja i moj štap, nakon što smo napustili svoj dom.
Pomislila sam:
Ako umrem, kako će svijet saznati za to?"

Kada je Missaye Hassan napisala ovu tužnu pjesmu, bila je stara 10 godina. Ona je etiopska djevojčica koja je u gladi 1984. godine izgubila čitavu obitelj. S tradicionalnim etiopskim štapom za hodanje u ruci otputila se od doma. Putem je prosila za hranu te je naposljetku u zadnji čas stigla do kampa Međunarodnog crvenog križa. Dok se ona borila s glađu, europski i američki političari su samo nekoliko tisuća kilometara dalje pokušavali riješiti gorući problem: kako zaustaviti pretjeranu proizvodnju hrane...
     To je još uvijek slika današnjeg svijeta. Svake godine zbog pomanjkanja hrane, koja drugdje leži i kvari se u prenatrpanim silosima, umiru milijuni ljudi. Prema podacima FAO-a (Agencije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu), kada bi hranu jednakomjerno razdijelili po svijetu, bilo bi je dovoljno za sve stanovnike planeta. Zapravo, nešto bi i preostalo. Trenutno u svijetu proizvodimo 10 posto više hrane nego što je potrebno da se nahrane svi ljudi.