Sjećam se, prošle godine kada je stigao moj rođendan, ljudi su naveliko slavili u moju čast. Stolovi su bili puni, sve okićeno, puno poklona...ali znaš jednu stvar? Mene nisu pozvali. Slavlje je bilo upriličeno u moju čast, ali kad je došao taj dan, mene su ostavili vani, vrata su za me bila zatvorena... makar sam žarko želio slaviti s njima...

Istinu govoreći, nisam se iznenadio, jer u zadnje vrijeme mnogi mi zatvaraju vrata. Kako me nisu pozvali, bez buke i smetnje, ušao sam tiho i sjeo u jedan kut. Svi su nazdravljali i veselili se. U jednom trenutku unutra je ušao jedan starac, duge bijele brade, obučen u crveno. Izgledao je malo pripit. Umorno je sjeo na fotelju, i svi su potrčali k njemu, veseleći se, kao da je veselje priređeno njemu u čast.

Točno u 24 sata, svi su počeli nazdravljati, grliti se i čestitati. Ja sam, također, ispružio ruke, očekujući da će me netko zagrliti... Ali nitko me nije zagrlio.

Počeli su jedni drugima davati poklone. Približio sam se da vidim, da slučajno nemaju kakav poklon i za mene. Ali, za mene nije bilo ništa.

Kako bi se ti osjećao, kad bi na tvoj rođendan, jedni druge darivali, a tebi ne bi dali ništa? Shvatio sam da sam suvišan na ovom rođendanu, stoga iziđoh bez buke i za sobom zatvorih vrata.

Svake godine je sve gore. Ljudi se samo sjećaju hrane, poklona i slavlja a mene se nitko ne sjeća.

Želio bih da mi dopustiš da ovaj Božić uđem u tvoj život, da shvatiš da sam prije 2000 godina došao u ovaj svijet i da sam dao soj život na križu i za tebe. Danas jedino što želim jest, da to vjeruješ cijelim srcem.

Nešto ću ti reći: mislio sam, kako me mnogi ne pozvaše na svoje slavlje, učinit ću sam svoje veličanstveno slavlje, kakvo još nikad nije viđeno. Priređujem sve što je za to potrebno; šaljem mnoge pozivnice, među kojima je jedna posebna i za tebe. Želio bih znati, hoćeš li sudjelovati, da mogu za tebe rezervirati mjesto i napisati tvoje ime ne mojoj velikoj listi uzvanika. Vani će ostati svi oni koji se ne odazovu mom pozivu.

Pripremi se jer u dan kad se najmanje nadaš slavit ću svoje velebno slavlje.

p.s. znaj da te neizmjerno volim.

 

(Isus Krist, rođen na Božić u Betlehemu prije 2000 godina)

PRIČA O MALOM TONIJU

 

U nekom gradiću na rubu šume živio je mali Toni. On nije bio kao druga djeca, bio je veoma zločest. Nije slušao nikoga, ni brata, ni baku, ni mamu ni tatu i zato je nastala tama. Što je Toni bio zločestiji bivalo je sve više tame na svijetu. Kad je Toni rekao baki neću sunce je počelo slabije sjati. Sunce je još više potamnilo kad je rekao i tati neću. A kad je Toni rekao i mami neću sunce je potpuno prestalo sjati. Kada bi se Toni pojavio u gradu, u gradu je bivalo tamno. Videći tamu u Tonijevu srcu ljudi su Tonija istjerali iz grada i on je otišao u šumu - sam.

Ali i tamo je donio tamu - mrak. U šumi su ptice prestale pjevati, stabla su u tami žalosno šaptala jedno drugom: "Što se to događa, zašto je u šumi nastala tama?" Toni je pokušao hodati šumom ali zbog velike tame nije mogao. Bilo je mračno kao u rogu. Ništa nije vidio, spoticao se o kamenje, posrtao i padao, razbio je koljena. Ustao je, teturajući krenuo dalje, napravio par koraka i bum...udario je u stablo koje zbog velike tame nije vidio... razbio je glavu. Sjeo je na zemlju i počeo plakati. Nije mogao ići dalje. Bio je gladan i umoran i sam u tamnoj šumi. Plakao je Toni. Bilo ga je strah. On je sam u mračnoj šumi.

Onda se sjetio svoje dobre mame, koja ga voli i koja mu je govorila da se popravi. Ali mama je daleko. Sjetio se Toni, da je mama govorila kako mu uvijek može pomoći Isus - Bog koji ga neizmjerno voli. I čim je Toni pomislio na Isusa pogledao je u nebo i gle upalila se jedna zvjezdica na nebu. Toni je vidio tu zvijezdicu, vidio je njeno svjetlo i bio je sretan.
Promucao je molitvu: "O Isuse, želio bih biti bolji." U tom trenutku upalila se druga zvjezdica na nebu. I bilo je više svjetla. Videći to, Toni usklikne: "Isuse, pomozi mi da se popravim, i da budem bolji." Tada se upalila još jedna, 2, 3, 4... još puno zvjezdica na nebu. A pojavio se i kralj zvijezda, mjesec, i pozdravio Tonija. I bilo je puno više svjetla.

Videći to Toni je shvatio kako je puno ljepše biti u svjetlu - dobroti, nego u tami - zlu. A sada je Toni znao da mu svjetlo može dati samo dobri Bog - Isus, i Toni usklikne: "Isuse, budi mi prijatelj! Daj da budem Tvoj!"
Na ovu molitvu pojavilo se sunce i obasjalo šumu. Stabla su bila sretna na povjetarcu, a ptice su zapjevale svoju radosnu pjesmu još puno ljepše nego prije. Nebo i zemlja bili su radosni, a mali Toni primivši Isusa u srce za prijatelja dobio je u srcu svjetlo. Isus, prijatelj malog Tonija istjerao je iz Tonijeva srca tamu. I tako srcem punim svjetla vratio se Toni i svugdje je nosio svjetlo, ljubav, dobrotu, prijateljstvo...

Isus je prijatelj malom Toniju; Isus je prijatelj svoj djeci. Isus je i tebi prijatelj. On želi da i ti budeš njegov prijatelj i da svima donosiš svjetlo, u obitelj, u razred, u grad, u školu...

Budite male Isusove zvjezdice i svjetlite dobrotom. Nosite dobrotu svima. Nosite Isusa svima i onda će svi biti sretni.

POSTOJI LI DJED BOŽIĆNJAK?

Na svijetu postoji otprilike 2 milijarde djece (osoba ispod 18 godina).
Ipak, ako Djed Božićnjak ne posjećuje Muslimane, hinduse, Židove i budiste, količina posla na Božić se smanjuje na 15%, odnosno 378 milijuna djece (prema uredu za populacijske statistike). Prema prosjeku od 3,5 djece po kućanstvu, Djed Božićnjak mora posjetiti 108 milijuna domova, ako pretpostavimo da u svakom danom kućanstvu postoji barem jedno dobro dijete.

Djed na Božić ima na raspolaganju dan koji traje oko 31 sat, zahvaljujući različitim vremenskim zonama i Zemljinoj rotaciji te ako pretpostavimo da putuje s istoka na zapad (to se čini logičnim) dobivamo rezultat da posjeti 967,7 kuća u sekundi. Prema tome, za svaki dobar kršćanski dom s dobrim djetetom, Djed Božićnjak ima oko tisućinku (1/1000) sekunde da zaustavi saonicee, iskoči, uzme darove, uskoči u dimnjak, napuni čarape, nađe bor, ostavi ostatak darova pod borom, popne se natrag kroz dimnjak, uskoči u saonice i dođe do druge kuće.

Pretpostavljajući da je svih 108 milijuna zaustavljanja jednako raspoređeno po Zemlji (samo u svrhe našeg proračuna), govorimo o otprilike 1,24 km razmaka od jedne do druge kuće; iz čega proizlazi ukupan put od 120,8 milijuna km, ne uključujući Božićnjakove odlaske na WC ili stanke za jelo/piće. Iz navedenog proizlazi da je brzina Božićnjakovih saonica oko 1080 km/s (3200 puta veća od brzine zvuka). Za usporedbu, najbrže ikad stvoreno vozilo, svemirska sonda Odisej, ide "svega" 45 km/s (162000 km/h), a normalan jelen najviše 24 km/h odnosno 0,0066 km/s.

Teret saonica je također jedna vrlo zanimljiva stvar. Pretpostavimo da svako dijete ne dobije ništa više nego jednu kutiju Lego kockica srednje veličine (860 grama). Tada je ukupna težina tereta na Božićnjakovim saonicama nešto veća od 500000 tona. Na tlu normalan jelen ne može vući više od oko 138 kg. Ako uzmemo da Božićnjakov leteći jelen može vući 10 puta više, Djed Božićnjak bi trebao oko 360000 letećih jelena da povuku saonice. Masa tolikog broja jelena povećava sveukupnu masu saonica za oko 54000 tona, odnosno za 7 puta mase "Kraljice Elizabete" (broda, ne vladarice).

Oko 600000 tona, putujući brzinom od 1080 km/s, stvara nezamisliv otpor zraka - takav otpor kakav bi zagrijao jelene toliko jako koliko se zagrije svemirski brod koji ponovo ulazi u Zemljinu atmosferu. Prednji par jelena bi sagorio s oko 14,3 kvintilijarde đula.
Ukratko, taj bi se par, čim bi krenuo, pretvorio u nimalo lijep prizor živih baklji izlažući vatri jelene iza njih te dovodeći do lančane reakcije u kojoj bi svih 360000 jelena izgorjelo za oko 4,26 tisućina sekunde, odnosno točno na vrijeme da Djed Božićnjak dođe do pete kuće na svom putu.

Djed Božićnjak bi, kao rezultat akceleracije s 0 km/s na 1080 km/s u tisućinki sekunde, bio izložen akceleracijskoj sili 17,5 tisuća puta maloga g (gravitacija), tj. 175000 m/s2. Djed Božićnjak mase 115 kg (što je vrlo malo za Djeda Božićnjaka) bio bi prikovan za zadnji dio svojih saonica s 1984906,9 N (newtona) sile, i to bi mu trenutačno smrvilo kosti i organe pretvarajući ga u kašastu ljubičastocrvenkastu tekućinu.

Iz ovog se, relativno trivijalnog, dokaza jasno vidi da Djed Božićnjak ne postoji!

(jednom davno pronađeno negdje na internetu)

JASLICE

Jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.

"Božić i jaslice su tijesno povezani. Kad mislimo na Božić mislimo odmah i na jaslice. Luka u svom izvještaju triput spominje jasle. Marija "porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle." (Lk 2,7) Anđeo pastirima daje raspoznajni znak: "Naći ćete novorođenče povijeno, gdje leži u jaslama." (2,12). Pastiri pohitješe i pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama." (2,16)

"Jasle" nam govore da se radi o štali. Predaja od apostolskih vremena govori o špilji. Bila je to jedna od brojnih prirodnih špilja koje se i danas vide u blizini Betlehema, a služila je kao štala. Udubine u špilju i danas lako posluže kao ležaj da se u njih položi dijete. Tu su se sklonili Marija i Josip očekujući rođenje Djeteta.

"Položila ga u jasle" (Lk 2,7) Jasle podrazumijevaju i domaće životinje. Pseudo-Matejevo evanđelje iz 8. stoljeća kaže: Isus se rodio u špilji, a treći dan Marija je krenula u štalu gdje su bili vol i magarac i položila ga u jasle. Vide u tome ostvareno Izaijino proroštvo: "Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara. Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije." (Iz 1,3) Isusa su prihvatile i životinje, a njegov narod ga nije prihvatio.

Na Zapadu se otajstvo Božića počelo i zorno prikazivati u prigodnim igrokazima. Brzo će se pokazati i "jaslice". Sv. Franjo 1223. godine u Greccio slavi Božić u prirodi, sa živim figurama pastira, ali otajstvo je u euharistiji. Zato ih i nazivaju euharistijskim jaslicama. U 13. stoljeću se već pokazuju "klasične" jaslice.

Otajstvo je prikazano ili u špilji ili u štali. Marija je zdesna, a Josip lijevo od malog Isusa u jaslicama. Tu su životinje: vol i magarac. Ima jaslica i s vukom, panterom, lavom, medvjedom, kao ostvarenje Izaijina proroštva: "Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lav zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti." (Iz 11, 6-7)

Zatim su tu pastiri sa svojim ženama i djecom, kako to opisuju apokrifna evanđelja. Oni su sa svojim stadima i s darovima.

Nakon njih dolaze "kraljevi", prema Izaijinu proroštvu: "Mnoštvo deva prekrit će te, jednogrbe deve iz Midjana i Efe. Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajući." (Iz 60,6) A Psalam 72, 10 govori: "Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari Arabije i Sabe danak donositi." Prema trima darovima predaja govori da su bila tri kralja. Prikazani su kao predstavnici triju čovjekovih životnih dobi i kao zastupnici triju rasa: Semit, Ham i Jafet. Već od četvrtog stoljeća poznamo im i imena: Gašpar - mladić, predstavnik Azije; Melhior - starac s dugom bradom, predstavnik Europe; Baltazar - muž, s punom bradom, crnac, predstavnik Afrike. Uz jaslice se pojavljuju i nove životinje, bogato ukrašene: deve, konj i slon.

Nad jaslicama blista zvijezda mudraca, i anđeo Gospodnji koji naviješta najdublji smisao Božića: "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"

Pozadina jaslica je redovito skicirani Betlehem, katkad i Jeruzalem u daljini. Ali tu su i krajolici prostora i vremena u kojem se živi.

Isusovo rođenje je prikazano na tisuće ikona i slika na Istoku i na Zapadu. Vrhunski umjetnici pokušavaju to otajstvo prikazati na najljepši način. No to posebno čine preko jaslica koje nalazimo u svim katoličkim crkvama, kao i u kućama katolika, i na svim javnim mjestima gdje je katolicizam prisutan.

Uz jaslice se u 18. stoljeću pojavljuje i bor, simbol života, što je Krist. Ukrašen darovima i svjetiljkama, u nekim stranama jabukama, koje podsjećaju na "plod raja". Želi se time naglasiti da je Isus Krist Svjetlo i Život, da nas je spasio od smrti i grijeha, te da je znak i očitovanje božanske ljubavi.

Da, jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.

Oko jaslica se stvara istinska božićna radost i sreća koja dolazi do izražaja u zanosnim i ugođajnim božićnim pjesmama koje svaki katolički narod sklada kroz vjekove. One stvaraju kod svakog naroda bogato i neprocjenjivo glazbeno i narodno bogatstvo.

Ostaje uvijek ono bitno, toliko ponavljano od Srednjeg vijeka: "Da se Isus i tisuću puta rodi, ako se ne rodi u tebi, za tebe je sve propalo." I ona druga misao: "Ako napustiš (slaviti) blagdane i blagdani će tebe."

Mir i radost, ljubav i zajedništvo, nježnost i blaženstvo, uvijek stvaraju istinski proživljeni blagdani."

Celestin Tomić

NA BADNJU VEČER

Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.

Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su po­lako, jer im je bilo toplo.

Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade na­jednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadiko­vati:

- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.

- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!

Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrča­vali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!

A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propu­stila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svo­da obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.

- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.

- Deseticu - odgovorio je Miška suho.

- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.

- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.

- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.

- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.

Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.

- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!

- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.

- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?

- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.

- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl

Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?

- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!

U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.

- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.

To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.

 

(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)

ZABORAVLJENA TRI KRALJA

Djeca su iz oratorija pripremila božićnu priredbu. Napisali su tekstove za anđele, za pastire, za Mariju i Josipa, čak su vol i magarac dobili uloge.
Kad su se birali glumci, nastale su prave nevolje: svi su željeli uloge Josipa i Marije, a nitko nije htio glumiti magarca. Na kraju su odlučili da magarac bude Lucijin pas. Bio je povelik i miran, a s umjetnim ušima moglo se i pomisliti da je riječ o kakvom malom magarčiću. Bojali su se jedino da usred priredbe ne počne lajati... Kad je sestra Renata vidjela generalnu probuprimjetila je je: "Zaboravili ste kraljeve!"
Režiser Mladen se uhvati za glavu: "Do Božića je još svega par dana! Gdje pronaći kraljeve u tako kratko vrijeme?"
Tada se u cijelu stvar umješao kapelan Drago.
"Pronađimo tri čovjeka u župi i objasnimo im da trebaju odglumiti moderne kraljeve. Neka dođu u svojoj svakodnevnoj odjeći i Djetetu Isusu donesu darove po vlastitu izboru. Sve što im valja učiniti jest objasniti što ih je potaklo da izaberu taj dar."
Glumačka ekipa dala se na posao. U roku od dva sata pronađena su trojica kraljeva. Na Badnju večer, mala je župna dvorana bila puna.
Djeca su dala sve od sebe i priredba je nailazila na dobar prijem, što se moglo vidjeti iz srdačnog pljeska na kraju prvog čina. U drugom činu pas-magarac se uspavao, a i Josipova se brada dobro držala. Kad je došlo vrijeme da nastupe kraljevi, gledalište je postalo posebno radoznalo.
Prvi kralj je bio čovjek pedesetih godina, otac petero djece, zaposlen u općini, u ruci je držao štaku. Prislonio ju je uz jaslice i rekao: " Prije tri godine imao sam tešku prometnu nestreću, izravan sudar. Završio sam u bolnici s nekoliko lomova. Liječnici nisu bili optimisti glede moga oporavka, pa su bili suzdržani u predviđanjima o obećanjima. Od tog trenutka ja sam bio zadovoljan i Bogu zahvalan za svaki, pa i najmanji znak poboljšanja: kad sam počeo micati glavom ili prstima, kad sam se podigao i sjeo i tako dalje. Za nekoliko mjeseci provedenih u bolnici promjenio sam se. Postao sam ponizan i uvelike se radovao svemu što imam, naučio sam biti zahvalan za sitnice i svakodnevicu koju prije nisam ni zapažao. Donosim ovu štaku Isusu u znak svoje zahvalnosti.
Drugi kralj bila je jedna žena, majka dvoje djece. Donijela je katekizam, stavila ga pored jaslica i rekla: "Dok su moja djeca bila mala i dok su me trebala, izvrsno sam se osjećala. Ali kad su dječaci odrasli, počela sam se osjećati nekorisnom. Shvatila sam da samosažaljenje nema smisla, pa sam se prijavila župniku da održavam vjeronauk maloj djeci. Tako sam svom životu ponovno vratila smisao. Osjećam se kao apostol, kao prorok; otvaram djeci obzore duha, to me ispunjava i oduševljava. Osjećam se korisnom, važnom i ostvarenom."
Treći kralj bijaše mladić s bijelim papirom u ruci. Položio ga je u jaslice i rekao:" Pitao sam se da li da uzmem ovu ulogu, jer nisam znao ni što bih donio na dar ni što bih rekao Isusu. Ruke su mi prazne, srce mi je puno želja, sreće i nade. Mojom dušom često prolaze nemiri, pitanja, osjećaji krivnje i sumnja. Moja je budućnost vrlo neizvjesna. Doista ti nemam što ponuditi božansko dijete, zato ti darujem ovaj prazan list. Znam da si došao da nam doneseš novu nadu. Vidi, moja je nutrina prazna, ali srce je otvoreno i spremno prihvatiti riječi koje ispisuješ na ovaj bijeli papir moga života. Ti si tu i nadam se da će se sve promjeniti..."

(IZVOR:http://split.hbk.hr)

Sjećam se, prošle godine kada je stigao moj rođendan, ljudi su naveliko slavili u moju čast. Stolovi su bili puni, sve okićeno, puno poklona...ali znaš jednu stvar? Mene nisu pozvali. Slavlje je bilo upriličeno u moju čast, ali kad je došao taj dan, mene su ostavili vani, vrata su za me bila zatvorena... makar sam žarko želio slaviti s njima...

Istinu govoreći, nisam se iznenadio, jer u zadnje vrijeme mnogi mi zatvaraju vrata. Kako me nisu pozvali, bez buke i smetnje, ušao sam tiho i sjeo u jedan kut. Svi su nazdravljali i veselili se. U jednom trenutku unutra je ušao jedan starac, duge bijele brade, obučen u crveno. Izgledao je malo pripit. Umorno je sjeo na fotelju, i svi su potrčali k njemu, veseleći se, kao da je veselje priređeno njemu u čast.

Točno u 24 sata, svi su počeli nazdravljati, grliti se i čestitati. Ja sam, također, ispružio ruke, očekujući da će me netko zagrliti... Ali nitko me nije zagrlio.

Počeli su jedni drugima davati poklone. Približio sam se da vidim, da slučajno nemaju kakav poklon i za mene. Ali, za mene nije bilo ništa.

Kako bi se ti osjećao, kad bi na tvoj rođendan, jedni druge darivali, a tebi ne bi dali ništa? Shvatio sam da sam suvišan na ovom rođendanu, stoga iziđoh bez buke i za sobom zatvorih vrata.

Svake godine je sve gore. Ljudi se samo sjećaju hrane, poklona i slavlja a mene se nitko ne sjeća.

Želio bih da mi dopustiš da ovaj Božić uđem u tvoj život, da shvatiš da sam prije 2000 godina došao u ovaj svijet i da sam dao soj život na križu i za tebe. Danas jedino što želim jest, da to vjeruješ cijelim srcem.

Nešto ću ti reći: mislio sam, kako me mnogi ne pozvaše na svoje slavlje, učinit ću sam svoje veličanstveno slavlje, kakvo još nikad nije viđeno. Priređujem sve što je za to potrebno; šaljem mnoge pozivnice, među kojima je jedna posebna i za tebe. Želio bih znati, hoćeš li sudjelovati, da mogu za tebe rezervirati mjesto i napisati tvoje ime ne mojoj velikoj listi uzvanika. Vani će ostati svi oni koji se ne odazovu mom pozivu.

Pripremi se jer u dan kad se najmanje nadaš slavit ću svoje velebno slavlje.

p.s. znaj da te neizmjerno volim.

 

(Isus Krist, rođen na Božić u Betlehemu prije 2000 godina)

PRIČA O MALOM TONIJU

 

U nekom gradiću na rubu šume živio je mali Toni. On nije bio kao druga djeca, bio je veoma zločest. Nije slušao nikoga, ni brata, ni baku, ni mamu ni tatu i zato je nastala tama. Što je Toni bio zločestiji bivalo je sve više tame na svijetu. Kad je Toni rekao baki neću sunce je počelo slabije sjati. Sunce je još više potamnilo kad je rekao i tati neću. A kad je Toni rekao i mami neću sunce je potpuno prestalo sjati. Kada bi se Toni pojavio u gradu, u gradu je bivalo tamno. Videći tamu u Tonijevu srcu ljudi su Tonija istjerali iz grada i on je otišao u šumu - sam.

Ali i tamo je donio tamu - mrak. U šumi su ptice prestale pjevati, stabla su u tami žalosno šaptala jedno drugom: "Što se to događa, zašto je u šumi nastala tama?" Toni je pokušao hodati šumom ali zbog velike tame nije mogao. Bilo je mračno kao u rogu. Ništa nije vidio, spoticao se o kamenje, posrtao i padao, razbio je koljena. Ustao je, teturajući krenuo dalje, napravio par koraka i bum...udario je u stablo koje zbog velike tame nije vidio... razbio je glavu. Sjeo je na zemlju i počeo plakati. Nije mogao ići dalje. Bio je gladan i umoran i sam u tamnoj šumi. Plakao je Toni. Bilo ga je strah. On je sam u mračnoj šumi.

Onda se sjetio svoje dobre mame, koja ga voli i koja mu je govorila da se popravi. Ali mama je daleko. Sjetio se Toni, da je mama govorila kako mu uvijek može pomoći Isus - Bog koji ga neizmjerno voli. I čim je Toni pomislio na Isusa pogledao je u nebo i gle upalila se jedna zvjezdica na nebu. Toni je vidio tu zvijezdicu, vidio je njeno svjetlo i bio je sretan.
Promucao je molitvu: "O Isuse, želio bih biti bolji." U tom trenutku upalila se druga zvjezdica na nebu. I bilo je više svjetla. Videći to, Toni usklikne: "Isuse, pomozi mi da se popravim, i da budem bolji." Tada se upalila još jedna, 2, 3, 4... još puno zvjezdica na nebu. A pojavio se i kralj zvijezda, mjesec, i pozdravio Tonija. I bilo je puno više svjetla.

Videći to Toni je shvatio kako je puno ljepše biti u svjetlu - dobroti, nego u tami - zlu. A sada je Toni znao da mu svjetlo može dati samo dobri Bog - Isus, i Toni usklikne: "Isuse, budi mi prijatelj! Daj da budem Tvoj!"
Na ovu molitvu pojavilo se sunce i obasjalo šumu. Stabla su bila sretna na povjetarcu, a ptice su zapjevale svoju radosnu pjesmu još puno ljepše nego prije. Nebo i zemlja bili su radosni, a mali Toni primivši Isusa u srce za prijatelja dobio je u srcu svjetlo. Isus, prijatelj malog Tonija istjerao je iz Tonijeva srca tamu. I tako srcem punim svjetla vratio se Toni i svugdje je nosio svjetlo, ljubav, dobrotu, prijateljstvo...

Isus je prijatelj malom Toniju; Isus je prijatelj svoj djeci. Isus je i tebi prijatelj. On želi da i ti budeš njegov prijatelj i da svima donosiš svjetlo, u obitelj, u razred, u grad, u školu...

Budite male Isusove zvjezdice i svjetlite dobrotom. Nosite dobrotu svima. Nosite Isusa svima i onda će svi biti sretni.

POSTOJI LI DJED BOŽIĆNJAK?

Na svijetu postoji otprilike 2 milijarde djece (osoba ispod 18 godina).
Ipak, ako Djed Božićnjak ne posjećuje Muslimane, hinduse, Židove i budiste, količina posla na Božić se smanjuje na 15%, odnosno 378 milijuna djece (prema uredu za populacijske statistike). Prema prosjeku od 3,5 djece po kućanstvu, Djed Božićnjak mora posjetiti 108 milijuna domova, ako pretpostavimo da u svakom danom kućanstvu postoji barem jedno dobro dijete.

Djed na Božić ima na raspolaganju dan koji traje oko 31 sat, zahvaljujući različitim vremenskim zonama i Zemljinoj rotaciji te ako pretpostavimo da putuje s istoka na zapad (to se čini logičnim) dobivamo rezultat da posjeti 967,7 kuća u sekundi. Prema tome, za svaki dobar kršćanski dom s dobrim djetetom, Djed Božićnjak ima oko tisućinku (1/1000) sekunde da zaustavi saonicee, iskoči, uzme darove, uskoči u dimnjak, napuni čarape, nađe bor, ostavi ostatak darova pod borom, popne se natrag kroz dimnjak, uskoči u saonice i dođe do druge kuće.

Pretpostavljajući da je svih 108 milijuna zaustavljanja jednako raspoređeno po Zemlji (samo u svrhe našeg proračuna), govorimo o otprilike 1,24 km razmaka od jedne do druge kuće; iz čega proizlazi ukupan put od 120,8 milijuna km, ne uključujući Božićnjakove odlaske na WC ili stanke za jelo/piće. Iz navedenog proizlazi da je brzina Božićnjakovih saonica oko 1080 km/s (3200 puta veća od brzine zvuka). Za usporedbu, najbrže ikad stvoreno vozilo, svemirska sonda Odisej, ide "svega" 45 km/s (162000 km/h), a normalan jelen najviše 24 km/h odnosno 0,0066 km/s.

Teret saonica je također jedna vrlo zanimljiva stvar. Pretpostavimo da svako dijete ne dobije ništa više nego jednu kutiju Lego kockica srednje veličine (860 grama). Tada je ukupna težina tereta na Božićnjakovim saonicama nešto veća od 500000 tona. Na tlu normalan jelen ne može vući više od oko 138 kg. Ako uzmemo da Božićnjakov leteći jelen može vući 10 puta više, Djed Božićnjak bi trebao oko 360000 letećih jelena da povuku saonice. Masa tolikog broja jelena povećava sveukupnu masu saonica za oko 54000 tona, odnosno za 7 puta mase "Kraljice Elizabete" (broda, ne vladarice).

Oko 600000 tona, putujući brzinom od 1080 km/s, stvara nezamisliv otpor zraka - takav otpor kakav bi zagrijao jelene toliko jako koliko se zagrije svemirski brod koji ponovo ulazi u Zemljinu atmosferu. Prednji par jelena bi sagorio s oko 14,3 kvintilijarde đula.
Ukratko, taj bi se par, čim bi krenuo, pretvorio u nimalo lijep prizor živih baklji izlažući vatri jelene iza njih te dovodeći do lančane reakcije u kojoj bi svih 360000 jelena izgorjelo za oko 4,26 tisućina sekunde, odnosno točno na vrijeme da Djed Božićnjak dođe do pete kuće na svom putu.

Djed Božićnjak bi, kao rezultat akceleracije s 0 km/s na 1080 km/s u tisućinki sekunde, bio izložen akceleracijskoj sili 17,5 tisuća puta maloga g (gravitacija), tj. 175000 m/s2. Djed Božićnjak mase 115 kg (što je vrlo malo za Djeda Božićnjaka) bio bi prikovan za zadnji dio svojih saonica s 1984906,9 N (newtona) sile, i to bi mu trenutačno smrvilo kosti i organe pretvarajući ga u kašastu ljubičastocrvenkastu tekućinu.

Iz ovog se, relativno trivijalnog, dokaza jasno vidi da Djed Božićnjak ne postoji!

(jednom davno pronađeno negdje na internetu)

JASLICE

Jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.

"Božić i jaslice su tijesno povezani. Kad mislimo na Božić mislimo odmah i na jaslice. Luka u svom izvještaju triput spominje jasle. Marija "porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle." (Lk 2,7) Anđeo pastirima daje raspoznajni znak: "Naći ćete novorođenče povijeno, gdje leži u jaslama." (2,12). Pastiri pohitješe i pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama." (2,16)

"Jasle" nam govore da se radi o štali. Predaja od apostolskih vremena govori o špilji. Bila je to jedna od brojnih prirodnih špilja koje se i danas vide u blizini Betlehema, a služila je kao štala. Udubine u špilju i danas lako posluže kao ležaj da se u njih položi dijete. Tu su se sklonili Marija i Josip očekujući rođenje Djeteta.

"Položila ga u jasle" (Lk 2,7) Jasle podrazumijevaju i domaće životinje. Pseudo-Matejevo evanđelje iz 8. stoljeća kaže: Isus se rodio u špilji, a treći dan Marija je krenula u štalu gdje su bili vol i magarac i položila ga u jasle. Vide u tome ostvareno Izaijino proroštvo: "Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara. Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije." (Iz 1,3) Isusa su prihvatile i životinje, a njegov narod ga nije prihvatio.

Na Zapadu se otajstvo Božića počelo i zorno prikazivati u prigodnim igrokazima. Brzo će se pokazati i "jaslice". Sv. Franjo 1223. godine u Greccio slavi Božić u prirodi, sa živim figurama pastira, ali otajstvo je u euharistiji. Zato ih i nazivaju euharistijskim jaslicama. U 13. stoljeću se već pokazuju "klasične" jaslice.

Otajstvo je prikazano ili u špilji ili u štali. Marija je zdesna, a Josip lijevo od malog Isusa u jaslicama. Tu su životinje: vol i magarac. Ima jaslica i s vukom, panterom, lavom, medvjedom, kao ostvarenje Izaijina proroštva: "Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lav zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti." (Iz 11, 6-7)

Zatim su tu pastiri sa svojim ženama i djecom, kako to opisuju apokrifna evanđelja. Oni su sa svojim stadima i s darovima.

Nakon njih dolaze "kraljevi", prema Izaijinu proroštvu: "Mnoštvo deva prekrit će te, jednogrbe deve iz Midjana i Efe. Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajući." (Iz 60,6) A Psalam 72, 10 govori: "Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari Arabije i Sabe danak donositi." Prema trima darovima predaja govori da su bila tri kralja. Prikazani su kao predstavnici triju čovjekovih životnih dobi i kao zastupnici triju rasa: Semit, Ham i Jafet. Već od četvrtog stoljeća poznamo im i imena: Gašpar - mladić, predstavnik Azije; Melhior - starac s dugom bradom, predstavnik Europe; Baltazar - muž, s punom bradom, crnac, predstavnik Afrike. Uz jaslice se pojavljuju i nove životinje, bogato ukrašene: deve, konj i slon.

Nad jaslicama blista zvijezda mudraca, i anđeo Gospodnji koji naviješta najdublji smisao Božića: "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"

Pozadina jaslica je redovito skicirani Betlehem, katkad i Jeruzalem u daljini. Ali tu su i krajolici prostora i vremena u kojem se živi.

Isusovo rođenje je prikazano na tisuće ikona i slika na Istoku i na Zapadu. Vrhunski umjetnici pokušavaju to otajstvo prikazati na najljepši način. No to posebno čine preko jaslica koje nalazimo u svim katoličkim crkvama, kao i u kućama katolika, i na svim javnim mjestima gdje je katolicizam prisutan.

Uz jaslice se u 18. stoljeću pojavljuje i bor, simbol života, što je Krist. Ukrašen darovima i svjetiljkama, u nekim stranama jabukama, koje podsjećaju na "plod raja". Želi se time naglasiti da je Isus Krist Svjetlo i Život, da nas je spasio od smrti i grijeha, te da je znak i očitovanje božanske ljubavi.

Da, jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.

Oko jaslica se stvara istinska božićna radost i sreća koja dolazi do izražaja u zanosnim i ugođajnim božićnim pjesmama koje svaki katolički narod sklada kroz vjekove. One stvaraju kod svakog naroda bogato i neprocjenjivo glazbeno i narodno bogatstvo.

Ostaje uvijek ono bitno, toliko ponavljano od Srednjeg vijeka: "Da se Isus i tisuću puta rodi, ako se ne rodi u tebi, za tebe je sve propalo." I ona druga misao: "Ako napustiš (slaviti) blagdane i blagdani će tebe."

Mir i radost, ljubav i zajedništvo, nježnost i blaženstvo, uvijek stvaraju istinski proživljeni blagdani."

Celestin Tomić

NA BADNJU VEČER

Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.

Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su po­lako, jer im je bilo toplo.

Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade na­jednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadiko­vati:

- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.

- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!

Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrča­vali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!

A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propu­stila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svo­da obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.

- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.

- Deseticu - odgovorio je Miška suho.

- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.

- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.

- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.

- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.

Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.

- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!

- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.

- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?

- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.

- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl

Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?

- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!

U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.

- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.

To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.

 

(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)

ZABORAVLJENA TRI KRALJA

Djeca su iz oratorija pripremila božićnu priredbu. Napisali su tekstove za anđele, za pastire, za Mariju i Josipa, čak su vol i magarac dobili uloge.
Kad su se birali glumci, nastale su prave nevolje: svi su željeli uloge Josipa i Marije, a nitko nije htio glumiti magarca. Na kraju su odlučili da magarac bude Lucijin pas. Bio je povelik i miran, a s umjetnim ušima moglo se i pomisliti da je riječ o kakvom malom magarčiću. Bojali su se jedino da usred priredbe ne počne lajati... Kad je sestra Renata vidjela generalnu probuprimjetila je je: "Zaboravili ste kraljeve!"
Režiser Mladen se uhvati za glavu: "Do Božića je još svega par dana! Gdje pronaći kraljeve u tako kratko vrijeme?"
Tada se u cijelu stvar umješao kapelan Drago.
"Pronađimo tri čovjeka u župi i objasnimo im da trebaju odglumiti moderne kraljeve. Neka dođu u svojoj svakodnevnoj odjeći i Djetetu Isusu donesu darove po vlastitu izboru. Sve što im valja učiniti jest objasniti što ih je potaklo da izaberu taj dar."
Glumačka ekipa dala se na posao. U roku od dva sata pronađena su trojica kraljeva. Na Badnju večer, mala je župna dvorana bila puna.
Djeca su dala sve od sebe i priredba je nailazila na dobar prijem, što se moglo vidjeti iz srdačnog pljeska na kraju prvog čina. U drugom činu pas-magarac se uspavao, a i Josipova se brada dobro držala. Kad je došlo vrijeme da nastupe kraljevi, gledalište je postalo posebno radoznalo.
Prvi kralj je bio čovjek pedesetih godina, otac petero djece, zaposlen u općini, u ruci je držao štaku. Prislonio ju je uz jaslice i rekao: " Prije tri godine imao sam tešku prometnu nestreću, izravan sudar. Završio sam u bolnici s nekoliko lomova. Liječnici nisu bili optimisti glede moga oporavka, pa su bili suzdržani u predviđanjima o obećanjima. Od tog trenutka ja sam bio zadovoljan i Bogu zahvalan za svaki, pa i najmanji znak poboljšanja: kad sam počeo micati glavom ili prstima, kad sam se podigao i sjeo i tako dalje. Za nekoliko mjeseci provedenih u bolnici promjenio sam se. Postao sam ponizan i uvelike se radovao svemu što imam, naučio sam biti zahvalan za sitnice i svakodnevicu koju prije nisam ni zapažao. Donosim ovu štaku Isusu u znak svoje zahvalnosti.
Drugi kralj bila je jedna žena, majka dvoje djece. Donijela je katekizam, stavila ga pored jaslica i rekla: "Dok su moja djeca bila mala i dok su me trebala, izvrsno sam se osjećala. Ali kad su dječaci odrasli, počela sam se osjećati nekorisnom. Shvatila sam da samosažaljenje nema smisla, pa sam se prijavila župniku da održavam vjeronauk maloj djeci. Tako sam svom životu ponovno vratila smisao. Osjećam se kao apostol, kao prorok; otvaram djeci obzore duha, to me ispunjava i oduševljava. Osjećam se korisnom, važnom i ostvarenom."
Treći kralj bijaše mladić s bijelim papirom u ruci. Položio ga je u jaslice i rekao:" Pitao sam se da li da uzmem ovu ulogu, jer nisam znao ni što bih donio na dar ni što bih rekao Isusu. Ruke su mi prazne, srce mi je puno želja, sreće i nade. Mojom dušom često prolaze nemiri, pitanja, osjećaji krivnje i sumnja. Moja je budućnost vrlo neizvjesna. Doista ti nemam što ponuditi božansko dijete, zato ti darujem ovaj prazan list. Znam da si došao da nam doneseš novu nadu. Vidi, moja je nutrina prazna, ali srce je otvoreno i spremno prihvatiti riječi koje ispisuješ na ovaj bijeli papir moga života. Ti si tu i nadam se da će se sve promjeniti..."

(IZVOR:http://split.hbk.hr)