- To je grumen kretske zemlje, jedino što mi je ostalo, jedino što sam ikada
volio.
- Žao mi je, ali nečistih se ruku ne ulazi u Raj.
- Bože, ne shvaćaš! Pa jedino mi je ovo ostalo!
- Žao mi je, ali moraš ga se odreći.
- Ne mogu ga se odreći!
- Onda ne možeš ući.
- U redu.
I čovjek opet sjede do vrata Raja, a Bog ode, i vrata Raja se zatvore.
 
Nekoliko dana kasnije vrata se Raja ponovno otvore, iziđe Bog i reče:
- Imamo proslavu, i to za tebe! Dođi, uđi u vječni život!
Čovjek bojažljivo upita:
- Mogu li ponijeti svoj grumen kretske zemlje?
- Ne, žao mi je, ne možeš.
- Onda ne ulazim!
 
I ponovo sjede do vrata Raja. Bog ode, i vrata Raja se zatvore.
 
Dani su prolazili, a on je očajnički stiskao onaj grumen; zemlja se osušila,
pretvorila u prah. Prebacivao je taj prah iz jedne ruke u drugu, grčevito se
trudeći da mu se sasvim ne raspe.
 
Konačno, vrata se Raja opet otvore, i iziđe dijete Isus ... ne stariji od 4
godine. Priđe mu i znatiželjno upita:
- Što radiš?
Stari čovjek ogorčeno povika:
- Pusti me na miru! Kako se usuđuješ nazivati Bogom ljubavi? Da si zaista Bog ljubavi, dozvolio bi mi da
zadržim ono što sam najviše volio.
Isus ga pogleda i nježno reče:
- Čovječe, meni se to čini kao hrpica prljavštine. Uzmi me za ruku i dođi
doma!
 
Stari čovjek pomisli kako se očajnički drži svoga kala, i konačno otvori
šaku, zapuše Vjetar, Duh Božji, i sve odnese. Praznih ruku priđe Isusu,
spuštena pogleda pruži mu ruku, i Isus ga uvede u Raj.
Vrata se Raja zatvore za njima, i čovjek, još uvijek tužan, podiže pogled
... i poče se smijati. Jer što je bilo ispred njega? Cijela Kreta. Sve što
je ikad volio.
 
...
 
Što je to čega se tako čvrsto držiš da ne možeš predati, a da bi primio sve
što ti Bog želi dati? Što želiš?
Sve što želiš Bog je stvorio. S Bogom imaš sve. Bez Njega nemaš ništa.
 
 
(prema priči p.Larry-ja Richardsa)